Milosrđe pobjeđuje nad presudom

U našem posljednjem videu proučavali smo kako naše spasenje ovisi o našoj spremnosti ne samo da se pokajemo za svoje grijehe, već i o spremnosti da oprostimo drugima koji se pokaju za nepravde koje su počinili nad nama. U ovom videozapisu naučit ćemo o jednom dodatnom zahtjevu za spas. Vratimo se prispodobi koju smo razmatrali u prošlom videu, ali s naglaskom na ulogu koju milosrđe igra u našem spasenju. Krenut ćemo od Mateja 18:23 od engleske standardne verzije.

„Stoga se kraljevstvo nebesko može usporediti s kraljem koji se želio obračunati sa svojim slugama. Kad se počeo naseljavati, doveden mu je jedan koji mu je dugovao deset tisuća talenata. A kako nije mogao platiti, gospodar mu je naredio da se proda sa suprugom i djecom i svime što je imao i da se izvrši plaćanje. Tako je sluga pao na koljena moleći ga: 'Strpite se sa mnom i sve ću vam platiti.' I iz sažaljenja prema njemu, gospodar tog sluge ga je pustio i oprostio mu dug. Ali kad je taj isti sluga izašao, pronašao je jednog od svojih slugu koji mu je dugovao stotinu denara, i uhvativši ga, počeo ga je gušiti govoreći: 'Plati što duguješ.' Tako je njegov kolega pao i zamolio ga: 'Strpite se sa mnom i ja ću vam platiti.' Odbio je i otišao te ga strpao u zatvor dok nije trebao platiti dug. Kad su njegovi kolege sluge vidjeli što se dogodilo, bili su u velikoj nevolji i otišli i izvijestili svog gospodara o svemu što se dogodilo. Tada ga sazva njegov gospodar i reče mu: 'Zli slugo! Oprostio sam ti sav taj dug jer si me molio. I zar se nisi trebao smiliti svom kolegi, kao što sam se i ja tebi smilovao? ' I u bijesu ga je njegov gospodar predao tamničarima, sve dok nije platio sav svoj dug. Tako će i moj nebeski Otac učiniti svakome od vas ako svom srcu ne oprostite. " (Matej 18: 23-35 ESV)

Obratite pažnju na razlog koji kralj navodi zbog toga što nije oprostio svom sluzi: Kako stoji u prijevodu BOŽJA RIJEČ: "Zar se niste trebali ponašati prema drugom slugi tako milosrdno kao što sam se ja prema vama?"

Nije li istina da ćemo, kad pomislimo na milost, pomisliti na sudsku situaciju, sudski slučaj, sa sucem koji izriče kaznu nekom zatvoreniku za kojeg je utvrđeno da je kriv za neko kazneno djelo? Mislimo na tog zatvorenika koji je od sudaca tražio milost. A možda će, ako je sudac ljubazan čovjek, biti blag u donošenju kazne.

Ali ne bismo trebali suditi jedni drugima, zar ne? Pa kako milost stupa na snagu među nama?

Da bismo na to odgovorili, moramo utvrditi što riječ "milosrđe" znači u biblijskom kontekstu, a ne kako bismo je danas mogli koristiti u svakodnevnom govoru.

Hebrejski je zanimljiv jezik po tome što obrađuje izražavanje apstraktnih ideja ili nematerijalnih obilježja pomoću konkretnih imenica. Na primjer, ljudska glava je opipljiva stvar, što znači da je se može dodirnuti. Imenicu koja se odnosi na opipljivu stvar, poput ljudske lubanje, nazvali bismo konkretnom imenicom. Konkretan jer postoji u fizičkom, dodirljivom obliku. Ponekad se pitam nisu li lubanje nekih ljudi zapravo napunjene betonom, ali to je rasprava za neki drugi dan. U svakom slučaju, naš mozak (konkretna imenica) može smisliti misao. Misao nije opipljiva. Ne može se dodirnuti, a opet postoji. U našem jeziku često nema veze između konkretne i apstraktne imenice, između nečega što je opipljivo i nečega nematerijalnog. Na hebrejskom nije tako. Bi li vas iznenadilo kad biste saznali da je jetra na hebrejskom povezana s apstraktnim konceptom teške i dalje s idejom da je slavna?

Jetra je najveći unutarnji organ tijela, dakle najteži. Dakle, da bi izrazio apstraktni koncept težine, hebrejski jezik izvodi riječ iz korijena riječi za jetru. Zatim, da bi se izrazila ideja "slave", iz korijena se izvodi nova riječ za "težak".

Na isti način, hebrejska riječ racham koji se koristi za izražavanje apstraktnog koncepta sažaljenja i milosrđa izveden je iz korijenske riječi koja se odnosi na unutarnje dijelove, maternicu, crijeva, crijeva.

„Pogledaj s neba i gle, nastanište tvoje svetosti i slave tvoje: gdje je tvoja revnost i tvoja snaga, zvuk tvojih crijeva i tvoje milosti prema meni? Jesu li suzdržani? " (Izaija 63:15 KJV)

To je primjer hebrejskog paralelizma, poetske naprave u kojoj su zajedno prikazane dvije paralelne ideje, slični koncepti - "zvuk tvojih crijeva i tvojih milosti". Prikazuje odnos između njih dvoje.

Nije zapravo toliko čudno. Kad vidimo prizore ljudske patnje, nazvat ćemo ih "uništavanjem crijeva", jer ih osjećamo u svojim crijevima. Grčka riječ splanchnizomai koji se koristi za izražavanje ima ili osjećaja sažaljenja splagkhnon što doslovno znači "crijeva ili unutrašnji dijelovi". Dakle, riječ sažaljenja ima veze s "osjećajem kako crijeva čeznu". U paraboli je bilo "iz sažaljenja" što je gospodar potaknut da oprosti dug. Dakle, najprije je odgovor na patnju drugoga, osjećaj suosjećanja, ali to je uzaludno ako ga ne slijedi neko pozitivno djelovanje, čin milosrđa. Dakle, sažaljenje je kako se osjećamo, ali milosrđe je djelo na koje sažaljenje potiče.

Mogli biste se sjetiti u našem posljednjem videu da smo saznali da ne postoji zakon protiv ploda duha, što znači da nema ograničenja koliko možemo imati od svake od tih devet osobina. Međutim, milosrđe nije plod duha. U paraboli je kraljeva milost bila ograničena milošću koju je njegov sluga pokazivao svojim kolegama robovima. Kad nije uspio pokazati milost da ublaži patnju drugoga, kralj je učinio isto.

Što mislite koga predstavlja kralj u toj paraboli? To postaje očito kad uzmete u obzir dug koji rob robu duguje kralju: deset tisuća talenata. U drevnom novcu to iznosi šezdeset milijuna denara. Denari je bio novčić kojim se radniku na farmi plaćao radni dan od 12 sati. Jedan denari za dnevni rad. Šezdeset milijuna denara kupilo bi vam šezdeset milijuna dana rada, što znači oko dvjesto tisuća godina rada. S obzirom na to da su ljudi na zemlji tek otprilike 7,000 godina, to je smiješna svota novca. Niti jedan kralj nikada ne bi posudio pukom robovu takvu astronomsku svotu. Isus koristi hiperbolu kako bi kući odnio temeljnu istinu. Ono što smo ti i ja dužni kralju - to jest, dugujemo Bogu - više nego što se ikad možemo nadati platiti, čak i ako smo živjeli dvjesto tisuća godina. Jedini način na koji se ikad možemo riješiti duga je da mu se oprosti.

Naš je dug naslijeđeni adamički grijeh i od toga se ne možemo zaraditi - moramo oprostiti. Ali zašto bi nam Bog oprostio naš grijeh? Prispodoba ukazuje na to da moramo biti milosrdni.

Jakov 2:13 odgovara na pitanje. On kaže:

„Jer sud je bez milosti prema onome tko nije pokazao milost. Milosrđe pobjeđuje presudu. " To je iz engleske standardne verzije. Novi živi prijevod glasi: „Neće biti milosti za one koji nisu iskazali milost drugima. Ali ako ste bili milosrdni, Bog će biti milosrdan kad vam sudi. "

Da bi ilustrirao kako to funkcionira, Isus koristi izraz koji ima veze s računovodstvom.

„Pazite da ne prakticirate SVOJU pravednost pred ljudima kako bi ih oni mogli promatrati; u protivnom VI nećete imati nagradu sa SVOJIM Ocem koji je na nebesima. Stoga, kad idete darovati milosrđe, ne trubite ispred sebe, baš kao što to čine licemjeri u sinagogama i na ulicama, kako bi ih ljudi mogli proslaviti. Zaista kažem VAM, Oni u potpunosti dobivaju nagradu. Ali vi, čineći darove milosrđa, ne dajte lijevoj ruci do znanja što radi vaša desnica, da bi vaši darovi milosrđa mogli biti u tajnosti; tada će vam se odužiti vaš Otac koji gleda u tajnosti. (Matej 6: 1-4 Prijevod novog svijeta)

U Isusovo vrijeme bogati čovjek mogao bi unajmiti trubače da hodaju ispred njega dok je nosio dar u hram. Ljudi bi čuli zvuk i izašli iz svojih domova da vide što se događa, da ga vide u šetnji i pomislili bi kako je divan i velikodušan čovjek. Isus je rekao da su takvi plaćeni u cijelosti. To bi značilo da im se više ništa nije dugovalo. Upozorava nas da ne tražimo takvo plaćanje za svoje darove milosrđa.

Kada vidimo nekoga u nevolji i osjetimo njegovu patnju, a zatim smo potaknuti da djelujemo u njegovo ime, činimo milosrđe. Ako ovo učinimo da bismo sebi pribavili slavu, tada će nam platiti oni koji nas hvale zbog naše humanitarnosti. Međutim, ako to činimo potajno, ne tražeći slavu od ljudi, već iz ljubavi prema bližnjima, tada će to primijetiti Bog koji gleda u tajnosti. Kao da na nebu postoji knjiga, a Bog u nju unosi knjigovodstvene evidencije. Na kraju, na naš sudnji dan, taj će dug dospjeti. Naš nebeski Otac dugovat će nam plaćanje. Bog će nam uzvratiti za naša djela milosrđa pružajući nam milosrđe. Zato James kaže da "milost pobjeđuje sud". Da, krivi smo za grijeh, i da, zaslužujemo umrijeti, ali Bog će oprostiti naš dug od šezdeset milijuna denara (10,000 talenata) i osloboditi nas smrti.

Razumijevanje ovoga pomoći će nam da razumijemo kontroverznu prispodobu o ovcama i kozama. Jehovini svjedoci pogrešno shvaćaju primjenu te prispodobe. U nedavnom videozapisu, član Vodećeg tijela Kenneth Cook mlađi objasnio je da je razlog zbog kojeg će ljudi umrijeti u Armagedonu taj što se nisu milosrdno odnosili prema pomazanim članovima Jehovinih svjedoka. Postoji oko 20,000 20,000 Jehovinih svjedoka koji tvrde da su pomazani, pa to znači da će u Armagedonu umrijeti osam milijardi ljudi jer nisu uspjeli pronaći jednog od tih 13 XNUMX i učiniti nešto lijepo za njih. Moramo li doista vjerovati da će neko XNUMX-godišnje dijete mladenke u Aziji vječno umrijeti jer nikada nije ni upoznalo Jehovinog svjedoka, a kamoli onoga koji tvrdi da je pomazan? Kako glupe interpretacije idu, ovo se svrstava tamo s vrlo glupim preklapanjem doktrine generacije.

Razmislite na trenutak o ovome: U Ivanu 16 Isus kaže svojim učenicima da će ih sveti duh "voditi u svu istinu". Također kaže u Mateju 13: 12-43 da kad duh nije u čovjeku, kuća mu je prazna i uskoro će je preuzeti sedam zlih duhova i njegova će situacija biti gora nego prije. Tada nam apostol Pavao u 45. Korinćanima 2: 11-13 govori da će biti služitelji koji se pretvaraju da su pravedni, ali doista vođeni duhom Sotone.

Dakle, koji duh misli da vodi Vodeće tijelo? Je li ih duh sveti koji ih vodi do "sve istine" ili ih drugi duh, zao duh, natjera da dođu do stvarno glupih i kratkovidnih tumačenja?

Vodeće tijelo je opsjednuto vremenom prispodobe o ovcama i kozama. To je zato što ovise o adventističkoj teologiji posljednjih dana kako bi održali osjećaj hitnosti unutar jata što ih čini podatnima i lakšima za kontrolu. Ali ako ćemo shvatiti njegovu vrijednost za nas pojedinačno, moramo se prestati brinuti kada će se primijeniti i početi se brinuti kako i na koga će se odnositi.

U paraboli o ovcama i kozama, zašto ovce dobivaju vječni život i zašto jarci odlaze u vječno uništenje? Sve je u milosti! Jedna skupina djeluje milosrdno, a druga skupina uskraćuje milost. U prispodobi Isus navodi šest djela milosrđa.

1. Hrana za gladne,
2. Voda za žedne,
3. Gostoljubivost za stranca,
4. Odjeća za gole,
5. Briga za bolesne,
6. Podrška zatvoreniku.

U svakom slučaju, ovce su bile potaknute patnjom drugog i učinile su nešto da smanje tu patnju. Međutim, koze nisu ništa pomogle i nisu pokazale milost. Nisu bili dirnuti tuđom patnjom. Možda su osuđivali druge. Zašto ste gladni i žedni? Niste li se osigurali za sebe? Zašto ste bez odjeće i kućišta? Jeste li donosili loše životne odluke zbog kojih ste ušli u taj nered? Zašto ste bolesni? Nisi li mario za sebe ili te Bog kažnjava? Zašto si u zatvoru? Sigurno dobivate ono što ste zaslužili.

Vidite, presuda je ipak uključena. Sjećate li se vremena kad su slijepci zazivali Isusa da ozdravi? Zašto im je svjetina rekla da šute?

"I pogledaj! dva slijepca koja su sjedila pokraj ceste, kad su čuli da Isus prolazi, povikali su govoreći: "Gospodine, smiluj nam se, sine Davidov!" Ali svjetina im je strogo rekla da šute; pa ipak zavapiše sve glasnije, govoreći: "Gospodine, smiluj nam se, sine Davidov!" Isus je stao, pozvao ih i rekao: "Što želite da učinim za vas?" Rekli su mu: "Gospode, neka nam se otvore oči." Ganut sa sažaljenjem, Isus im je dodirnuo oči i odmah su vidjeli, a oni su krenuli za njim. " (Matej 20: 30-34 SZV)

Zašto su slijepci zazivali milost? Jer su razumjeli značenje milosrđa i željeli su da njihova patnja prestane. I zašto im je svjetina rekla da šute? Jer ih je gomila procijenila nedostojnima. Mnoštvo ih nije sažalijevalo. A razlog zbog kojeg nisu osjećali sažaljenje bio je zato što su ih učili da ste slijepi, šepavi ili gluhi, da ste sagriješili i da vas je Bog kažnjavao. Ocjenjivali su ih kao nedostojne i uskraćivali prirodno ljudsko suosjećanje, suosjećanje i stoga nisu imali motivaciju da djeluju milosrdno. Isus je, s druge strane, osjećao sažaljenje prema njima i to ga je sažaljenje potaknulo na čin milosrđa. Međutim, mogao je učiniti milosrđe jer je imao Božju moć da to učini, pa su povratili vid.

Kad se Jehovini svjedoci odmaknu nekoga zbog napuštanja njihove organizacije, oni čine isto što su Židovi činili tim slijepcima. Ocjenjuju ih kao nedostojne bilo kakvog suosjećanja, krivnje za grijeh i osude od Boga. Stoga, kada netko u toj situaciji treba pomoć, poput žrtve zlostavljanja djeteta koja traži pravdu, Jehovini svjedoci je uskraćuju. Ne mogu se ponašati milosrdno. Ne mogu ublažiti patnju drugoga, jer su naučeni prosuđivati ​​i osuđivati.

Problem je u tome što ne znamo tko su Isusova braća. Koga će Jehova Bog procijeniti dostojnim posvojenja kao neko od njegove djece? Jednostavno ne možemo znati. To je bila poanta prispodobe. Kad ovcama bude odobren vječni život, a koze osuđene na vječno uništenje, obje skupine pitaju: "Ali Gospodine, kad smo te vidjeli žedne, gladne, beskućnike, gole, bolesne ili zatvorene?"

Oni koji su pokazivali milost činili su to iz ljubavi, ne zato što su očekivali da će nešto dobiti. Nisu znali da su njihovi postupci jednaki pokazivanju milosrđa samom Isusu Kristu. A oni koji su uskratili milosrdni čin kad je bilo u njihovoj moći učiniti nešto dobro, nisu znali da uskraćuju čin ljubavi s osobom Isusu Kristu.

Ako ste i dalje zabrinuti zbog vremena prispodobe o ovcama i kozama, pogledajte to s osobnog gledišta. Kada je vaš sudnji dan? Nije li sada? Da sutra umrete, kako bi izgledao vaš račun u Božjoj knjizi? Hoćete li biti ovca s velikim računom ili će vaša knjiga pročitati: "Plaćeno u cijelosti". Ništa dužno.

Razmislite o tome.

Prije nego što zatvorimo, vrlo je važno da shvatimo što znači da milosrđe nije plod Duha. Ne postoji ograničenje ni za jedan od devet plodova duha, ali milosrđe tamo nije navedeno. Dakle, postoje ograničenja u vršenju milosrđa. Poput opraštanja, i milosrđe je nešto što se mora mjeriti. Četiri su glavne Božje osobine koje svi posjedujemo napravljene na njegovu sliku. Te su osobine ljubav, pravda, mudrost i moć. Ravnoteža te četiri osobine daje čin milosrđa.

Dopustite mi da to ilustriram na ovaj način. Evo slike u boji kakvu biste vidjeli u bilo kojem časopisu. Sve boje ove slike rezultat su miješanja četiri različite boje u boji. Postoje žuta, cijan magenta i crna. Ako se pravilno uklope, mogu prikazati gotovo svaku boju koju ljudsko oko može otkriti.

Slično tome, čin milosrđa proporcionalno je miješanje četiriju glavnih Božijih svojstava svakog od nas. Na primjer, svaki čin milosrđa zahtijeva da izvršimo svoju moć. Naša snaga, bilo da je financijska, fizička ili intelektualna, omogućuje nam pružanje sredstava za ublažavanje ili uklanjanje patnje drugoga.

Ali imati moć djelovanja besmisleno je ako ništa ne poduzmemo. Što nas motivira da koristimo svoju moć? Ljubav. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima.

A ljubav uvijek traži najbolje interese drugoga. Primjerice, ako znamo da je netko alkoholičar ili ovisnik o drogama, davanje novca može izgledati kao čin milosti dok ne shvatimo da su naš dar koristili samo za produbljivanje destruktivne ovisnosti. Bilo bi pogrešno podržavati grijeh, pa kvaliteta pravde, spoznaje dobrog i nepravde sada dolazi na red.

Ali kako onda možemo nekome pomoći na način koji poboljšava njegovu situaciju, a ne pogoršava je. Tu dolazi do izražaja mudrost. Bilo koji čin milosrđa očitovanje je naše moći, motiviran ljubavlju, vladavinom pravde i vođen mudrošću.

Svi želimo biti spašeni. Svi čeznemo za spasom i slobodom od patnje koja je sastavni dio života u ovom zlom sustavu. Svi ćemo se suočiti s prosudbom, ali možemo postići pobjedu nad nepovoljnom presudom ako na nebu stvorimo račun o milosrdnim djelima.

Za kraj ćemo pročitati Pavlove riječi, kaže nam:

“Ne dajte se zavesti: Bog nije onaj kojem se treba rugati. Jer što god čovjek sije, to će i požnjeti ", a zatim dodaje:" Dakle, dok god imamo priliku, radimo ono što je dobro prema svima, a posebno prema onima koji su s nama povezani u vjeri . " (Galaćanima 6: 7, 10 NWT)

Zahvaljujemo na vašem vremenu i podršci.