Zašto je Jehovina služba na prvom mjestu?

Dva puta sam počeo pisati post o ovotjednom osmatračnica studiji (w12 6. str. 15 „Zašto Jehovin servis stavljati na prvo mjesto?“) i dvaput sam odlučila razvaliti ono što sam napisala. Problem s pisanjem komentatorskog članka na ovakav članak je taj što je to teško učiniti bez da zvučiš kao da protiviš revnosti za Jehovom. Ono što me napokon motiviralo da olovku stavim na papir, da tako kažem, bila su dva odvojena e-maila - jedan od prijatelja i drugi od bliskog rođaka - kao i komentari dati na našem vlastitom sastanku. Iz e-maila je vidljivo da ovakav članak izaziva snažne osjećaje krivnje. Te osobe izvrsno rade svoj posao služeći Bogu. Ovdje ne govorimo o marginalnim kršćanima. Zapravo su ovi e-mailovi samo dva najnovija prikaza u dugom nizu izjava prijatelja i obitelji prekrivenih krivnjom koji se uspoređuju s drugima i pojavljuju se osjećajući neadekvatno i nedostojno. Zašto bi dijelovi konvencije i tiskani članci namijenjeni motivaciji za ljubav i dobra djela na kraju izazivali takvu krivnju? Ne pomaže situaciji kada dobronamjerna braća i sestre daju nepromišljene komentare tijekom proučavanja članaka poput ovog. Služenje Bogu često se svodi na pitanje dobrog raspoređivanja i samoodricanja. Čini se da sve što treba učiniti da bismo udovoljili Bogu i stekli vječni život jest živjeti poput siromaha i 20 sati mjesečno posvetiti propovjedničkom poslu. De facto formula za spas.
To naravno nije ništa novo. To je vrlo stari problem nametanja nečijeg osobnog mišljenja o životnom tijeku drugog. Jedna sestra koju vrlo dobro znam započela je pionirsku djelatnost u mladosti, jer je govornik programa kotarskog kongresa rekao da je netko mogao pionirati, a nije, bilo je upitno može li se očekivati ​​preživljavanje Armagedona. Tako je i učinila, a njezino je zdravlje prestalo, pa je prestala pionirati i pitala se zašto joj Jehova nije uslišao molitve baš kao što su rekli da će to učiniti na kongresnoj platformi u onim divnim intervjuima sa stvarnim, uspješnim pionirima.
Može biti da je Jehova uslišio njezine molitve. Ali odgovor je bio Ne. Da! Ne pionirskom. Naravno, sugeriranje takvog što u tekstu članka kakav smo upravo proučavali vjerojatno će izazvati izraze užasa. Ova posebna sestra više nikada nije bila pionir. Ipak, do danas je pomogla više od 40 osoba da dođu do krštenja. Što nije u redu s ovom slikom? Problem je u tome što ova vrsta članaka daje svima onima koji su “pravedni u mnogočemu” priliku da udaraju po bubnjevima s malo straha da će biti ispravljeni, s obzirom da sve što je manje od oduševljene podrške za svaku točku iznesenu u članku nailazi na nelojalnost do vođenja takozvanog vjernog roba.
Trebali bismo poticati pionirstvo i pionirski duh na svakom koraku. Ako netko ne uspije pružiti manje od entuzijastične podrške, ili ako netko digne ruku i kaže "To je sve u redu, ali ...", prijeti opasnost da će biti označen negativnim utjecajem ili još gore.
Stoga, u opasnosti da nas bude brendiran, ne dopustite nam da malo uravnotežimo vage - ili barem pokušajmo.
Članak otvara sljedeća premisa iz stavka 1.: „Jehova, želim da mi budeš Učitelj u svim aspektima mog života. Ja sam tvoj sluga. Želim da odredite kako bih trebao trošiti vrijeme, koji bi mi trebali biti prioriteti i kako bih trebao koristiti svoje resurse i talente. "
Dobro, složimo se da je to u biti istina. Napokon, ako Jehova od nas traži da žrtvujemo svog prvorođenca, kao što je to učinio od Abrahama, trebali bismo to biti spremni. Problem s ovom izjavom je u tome što u cijelom članku pretpostavljamo da podučavamo kako Jehova želi da svatko od nas provodi vrijeme, koje prioritete želi da ima svatko od nas i kako želi da koristimo svoje resurse i talente. Uzmimo u obzir da navodimo primjere poput Noe, Mojsija, Jeremije i apostola Pavla. Svaki od tih ljudi točno je znao kako Jehova želi da provodi vrijeme, postavlja svoje prioritete i koristi svoje resurse i talente. Kako to? Jer Jehova je razgovarao izravno sa svakim od njih, Izričito im je rekao što želi od njih. Što se nas ostalih tiče, on nam daje principe i očekuje od nas da utvrdimo kako se oni odnose prema nama osobno.
Ako u ovom trenutku zagrijavate željezo za markiranje, dopustite mi da kažem ovo: ne obeshrabrujem pionirstvo. Ono što kažem je da mi se ideja da bi svi trebali biti pioniri, ako to okolnosti dopuštaju, čini da nije u skladu s onim što Biblija kaže. A što uopće znači "okolnosti koje to dopuštaju"? Ako smo voljni postati drakonski, ne bi li baš svatko mogao promijeniti svoje okolnosti tako da dopusti pioniranje?
Prije svega, Biblija uopće ne govori o pionirstvu; niti u Bibliji postoji bilo što što bi podržalo ideju da proizvoljan broj sati posvećenih propovjedničkom radu svakog mjeseca - broj koji su postavili ljudi, a ne Bog - nekako osigurava da je Jehova na prvom mjestu? (Mjesečna potreba započela je sa 120, a zatim je pala na 100, a zatim na 83 i napokon sada iznosi 70 - gotovo polovica izvornog broja.) Ne sporimo da je pionirstvo pomoglo proširiti propovjednički rad u naše vrijeme. Ima svoje mjesto u Jehovinoj zemaljskoj organizaciji. Imamo mnogo uslužnih uloga. Neki su definirani u Bibliji. Većina je rezultat odluka moderne uprave. Međutim, čini se zavaravajućim pretjeranim pojednostavljenjem sugerirati da obavljanje bilo koje od ovih uloga, uključujući pionirsku, znači da ispunjavamo svoju predanost Bogu. Isto tako, ako ne odlučimo načiniti životni stil iz jedne od ovih uloga, ne znači automatski i da ne uspijevamo ispuniti svoju predanost Bogu.
Biblija govori o tome da smo duše duše. Ali na pojedinca ostaje način na koji će pokazati svoju odanost Bogu. Prenaglašavamo li jednu određenu vrstu usluge? Činjenica da se toliko obeshrabruje nakon ovih razgovora i članaka upućuje na to da možda jesmo. Jehova vlada svojim narodom kroz ljubav. Ne motivira krivnjom. Ne želi da mu se servira jer se osjećamo krivima. Želi da služimo jer ga volimo. Ne treba našu uslugu, ali želi našu ljubav.
Pogledajte što Pavao može reći Korinćanima:

(1. Korinćanima 12: 28-30). . .I Bog je odredio dotične u skupštini, prvo, apostole; drugo, proroci; treće, učitelji; tada moćna djela; zatim darovi iscjeljenja; korisne usluge, sposobnost usmjeravanja, različiti jezici. 29 Nisu li svi apostoli? Nisu svi proroci, zar ne? Nisu svi učitelji, zar ne? Ne izvode li svi moćna djela, zar ne? 30 Zar nemaju svi darove iscjeljenja? Ne govore svi u jezicima, zar ne? Nisu svi prevoditelji, zar ne?

Sada, faktor onoga što Peter ima za reći:

(1. Petrova 4:10). . .Srazmjerno tome koliko je svaki dobio dar, iskoristi služeći jedni drugima kao fini upravitelji Božje nezaslužene dobrote iskazane na različite načine.

Ako nisu svi apostoli; ako nisu svi proroci; ako nisu svi učitelji; onda slijedi da nisu svi pioniri. Paul ne govori o osobnim izborima. Ne kaže da svi nisu apostoli jer nekima nedostaje vjere ili predanosti da posegnu za njima. Iz konteksta je jasno da on kaže da je svaki ono što jest zbog dara koji mu je Bog dao. Pravi je grijeh, na temelju onoga što Peter dodaje argumentu, taj da netko ne koristi svoj dar da služi drugima.
Pa pogledajmo što smo rekli u uvodnom odlomku naše studije imajući na umu riječi i Pavla i Petra. Istina je da nam Jehova govori kako želi da iskoristimo svoje vrijeme, talente i resurse. Dao nam je darove. Ovi darovi u današnjem vremenu imaju oblik naših individualnih talenata i resursa i sposobnosti. Ne želi da svi budemo pioniri kao što je želio da svi kršćani prvog stoljeća budu apostoli ili proroci ili učitelji. Ono što on želi jest da darove koje je dao svakom od nas iskoristimo najbolje što možemo i da interese Kraljevstva stavimo na prvo mjesto u svom životu. Što to znači nešto je što svatko od nas mora razraditi za sebe. (... nastavite raditi na vlastitom spasenju sa strahom i trepetom ... "- Filipljanima 2:12)
Istina je da bismo svi trebali biti što aktivniji u propovijedanju. Neki od nas imaju dar za propovijedanje. Drugi to čine jer je to uvjet, ali njihovi talenti ili darovi leže negdje drugdje. U prvom stoljeću nisu svi bili učitelji, već su svi podučavali; nisu svi imali darove iscjeljenja, ali svi su služili onima kojima je potrebna.
Ne bismo trebali tjerati našu braću da se osjećaju krivima jer su odlučili ne raditi pionirsku karijeru. Odakle ovo dolazi? Postoji li osnova za to u Bibliji? Kad čitate Božju svetu Riječ u Grčkim spisima, osjećate li se krivim? Vjerojatno ćete se osjećati motivirano učiniti više nakon čitanja Svetog pisma, ali to će biti motivacija rođena iz ljubavi, a ne iz krivnje. U mnogim Pavlovim spisima kršćanskim skupštinama svoga doba, gdje nalazimo poticaje za uvođenje više sati u propovijedanje od vrata do vrata? Uzdiže li svu braću kao misionare, apostole, punovremene evangelizatore? Potiče kršćane da daju sve od sebe, ali pojedinosti su prepuštene pojedincu da razradi. Iz Pavlovih spisa jasno je da je presjek kršćana iz prvog stoljeća u bilo kojem gradu ili gradu sličan onome što ćemo vidjeti danas, s tim da su neki bili izuzetno revni u propovijedanju, dok su drugi bili manje, ali su više služili u drugim načine. Svi ti isti dijelili su nadu u vladanje s Kristom na nebesima.
Ne možemo li napisati ove članke na način koji minimalizira osjećaj krivnje, a da pritom ne izgubimo snagu motivacije da uvijek nastojimo posegnuti za većom uslugom? Ne možemo li poticati na dobra djela ljubavlju, a ne krivnjom. To sredstvo ne opravdava kraj u Jehovinoj organizaciji. Ljubav nam mora biti jedini motivator.

Meleti Vivlon

Članci Meleti Vivlon.