Kad dokazi nisu ...

Neki su komentirali da na ovom forumu moramo biti pozitivniji. Sasvim se slažemo. Ne bismo željeli ništa bolje nego govoriti samo o pozitivnoj i izgrađujućoj istini iz Božje riječi. Međutim, da bi se gradilo na terenu gdje već postoji građevina, prvo se mora srušiti stara. Moj zadnji pošta je slučaj. Osobno sam zaključak smatrao najdojmljivijim, kao i brojni drugi, polazeći od komentara. Ipak, da bismo to istaknuli, bilo je potrebno očistiti put demonstrirajući zabludu naše politike koja ubacuje božansko ime u svete spise tamo gdje uopće nije postojalo.
Problem s kojim se suočavamo isti je problem s kojim se svi ljudi susreću stalno i u gotovo svakom pothvatu. Mislim na našu sklonost vjerovanju u ono u što želimo vjerovati. To je istaknuo Petar u 2. Petru 3: „Jer, prema njihova želja, ta činjenica im izmiče njihovoj obavijesti ... "
Promašili su poantu jer su željeli promašiti poantu. Možda mislimo da smo kao Jehovini svjedoci iznad toga, ali zapravo je jedini način da bilo koji čovjek pobjegne iz ove samopostavljene zamke da želi ili želi vjerovati u istinu. Treba istinu voljeti iznad svih ostalih stvari - svih ostalih ideja i koncepata - da bismo se uspješno suočili s tim izazovom. To nije lako postići jer je protiv nas postavljeno mnogo oružja, a na teret stavlja naše vlastito slabo i grešno ja sa svim svojim željama, željama, predrasudama i prekidima.
Pavao je upozorio Efežane na potrebu održavanja budnosti: „Dakle, više ne bismo trebali biti djeca, bacani valovima i nošeni tu i tamo svakim vjetrom poučavanja pomoću varanje muškaraca, pomoću lukavstvo u varljivim shemama. "(Ef. 4: 14)
Naše publikacije sadrže mnoštvo dobrih principa po kojima se živi, ​​a često su ih lijepo napisali dobri kršćanski ljudi koji žele samo ono što je najbolje za nas. Međutim, samozavaravanje o kojem je Peter govorio djeluje ne samo prema onome koga podučavaju, već i u umu i srcu učitelja.
Bez obzira na predavanje, moramo biti spremni ostaviti po strani prirodni preferencijalizam koji smo skloni osjećati prema onima koji su na vlasti i sve stvari ispitati nepristrano. Možda pogrešno govorim. Možda je 'nepristran' upravo ono što ne bismo smjeli biti. Jer strast prema istini će nas voditi dalje od laži. Naravno, iznad svega je naša ljubav prema izvoru svake istine: našem Ocu, Jehovi Bogu.
Kako možemo izbjeći da vas zavare? Moramo se prestati ponašati kao djeca. Djeca se lako mogu dovesti u zabludu jer su previše povjerljiva i nemaju vještine pronicljivog ispitivanja dokaza. Zato nas je Paul poticao da više ne budemo djeca.
Moramo razviti vještine rasuđivanja odraslih. Nažalost, ta je analogija oslabljena činjenicom da mnogim odraslima danas nedostaju dobre vještine rasuđivanja. Dakle, kao kršćani, trebamo nešto više. Moramo 'dostići stas odraslog čovjeka, mjeru rasta koja pripada Kristovoj punini'. (Efež. 4:13) Da bismo to postigli, jedna od stvari koju moramo steći je poznavanje tehnika koje se koriste za zavaravanje. To mogu biti najsuptilnije.
Na primjer, prijatelj koji je radio na nacrtu javnog govora, „Lojalna kongregacija pod Kristovim vodstvom“, primijetio je kako je suptilno predstavljena i dobila težinu ideja lojalnosti Upravnom tijelu. U skraćenom obliku, kontura uvodi sljedeći vlak logike.

1. Krist zaslužuje našu odanost.
2. Svi moraju pokazati odanost.
3. Vjerni rob brine se za zemaljske interese zbora.
4. Vjerni vjerno drže vjernog roba.

Primijetite kako obris nikada ne govori da bismo trebali biti vjerni Isusu; samo što zaslužuje našu odanost, koju mu opskrbljujemo pokazujući odanost vjernom robovu koji je sada u potpunosti personificiran u Upravnom tijelu?
Ovo je neispravna generalizacija, vrsta induktivna zabluda; izvlačenje zaključka na temelju slabih premisa. Činjenica je da moramo biti odani Kristu. Pogrešna je pretpostavka da se naša odanost Kristu može postići odanošću ljudima.

Logičke zablude

Iako je velik dio onoga što podučavamo u našim publikacijama uzdižući, nažalost, ne postižemo uvijek visoke standarde koje je postavio naš Vođa, Krist. Stoga dobro razumijemo tehnike koje nas mogu s vremena na vrijeme zavesti.
Uzmimo jedan slučaj. Naše najnovije izdanje Novi svjetski prijevod uklonio je dodatak J reference koji se prije koristio kao opravdanje za umetanje Jehovinog imena u Kršćanske spise. Umjesto toga dao nam je Dodatak A5 u kojem se navodi da postoje „uvjerljivi dokazi da se Tetragrammaton pojavio u izvornim grčkim rukopisima“. Zatim predstavlja ovo uvjerljivi dokazi u devet odlomaka s točkom koji počinju na stranici 1736.
Svaka od ovih devet točaka slučajnom čitatelju čini se uvjerljivom. Međutim, nije potrebno puno razmišljanja da bi ih vidjeli kakvi jesu: logične zablude koje dovode do pogrešnih zaključaka. Ispitat ćemo svaku od njih i pokušati identificirati zabludu koja se koristi kako bi nas uvjerila da ove točke predstavljaju stvarni dokaz, a ne samo ljudsku pretpostavku.

Propadanje jagoda

Korištenje električnih romobila ističe Propadanje jagoda je onaj u kojem se argument pogrešno iznosi kako bi se olakšao napad. U osnovi, da bi pobijedila u raspravi, jedna strana konstruira metaforični slamač iznoseći argumente o nečemu što zapravo nije. Devet metaka argumentacije prevoditelja kada se uzmu zajedno predstavljaju tipičnu slamašku zabludu. Pretpostavljaju da je sve što je potrebno dokazati da su kršćani iz prvog stoljeća znali i koristili Jehovovo ime.
To uopće nije argument. Činjenica je da će oni koji se protive praksi umetanja božanskog imena u bilo koji prijevod Kršćanskih spisa rado odrediti da su učenici i znali i koristili božansko ime. Argument nije oko toga. Riječ je o tome jesu li ih nadahnuli uključiti prilikom pisanja Svetog pisma.

Netačnost potvrđivanja posljedica

Izgradivši slamnato pismo, pisci sada trebaju samo dokazati A (da su i pisci Kršćanskog pisma znali i koristili Jehovo ime) da bi automatski dokazali B (da su ga oni također uključili u svoje zapise).
Riječ je o pogrešnom prijedlogu koji se naziva potvrđujući posljedično: Ako je A istina, i B mora biti istinit 
Izgleda površno očito, ali tu dolazi do zablude. Ilustrirajmo to ovako: Kad sam bio mladić, nekoliko sam godina bio u inozemstvu, a za to sam vrijeme napisao nekoliko pisama ocu. Nikad niti jednom nisam upotrijebio njegovo ime u tim slovima, već sam mu se obraćao samo kao "otac" ili "tata". Pisao sam i pisma prijateljima koji su mi dolazili u posjet. U tim sam ih zamolio da kontaktiraju mog oca kako bi mi mogli donijeti neke darove od njega. U tim sam im pismima dao ime i adresu svog oca.
S godinama, ako bi netko pogledao ovu prepisku, mogao bi dokazati da sam i znao i koristio ime svog oca. Bi li im to dalo osnovu da tvrde da je moja osobna prepiska s ocem morala sadržavati i njegovo ime? Da je njegovo odsustvo dokaz da su ga nekako uklonile nepoznate osobe?
Samo zato što je A istina, ne znači automatski i da je B istinita - pogrešnost potvrđivanja posljedica.
Pogledajmo sada svaku točku metaka i vidimo kako se grijehe grade jedna na drugoj.

Pogrešnost sastava

Prva zabluda koju pisci koriste je ono što se naziva Pogrešnost sastava. Tada pisac iznosi činjenicu o jednom dijelu nečega, a zatim pretpostavlja da se, budući da se tamo odnosi, odnosi i na druge dijelove. Razmotrimo prva dva metka.

• Kopije hebrejskog pisma korištene u Isusove dane i apostole sadržavale su Tetragrammaton u cijelom tekstu.
• U Isusove dane i njegove apostole Tetragrammaton se pojavio i u grčkim prijevodima hebrejskog Pisma.

Ne zaboravite da su ove dvije točke predstavljene kao uvjerljivi dokazi.
Činjenica da Hebrejski spisi sadrže Tetragrammaton ne zahtijeva da ga sadrže i kršćanski grčki spisi. Da biste pokazali da je ovo zabluda u sastavu, uzmite u obzir da knjiga o Esteri ne sadrži božansko ime. Ipak, prema ovom obrazloženju, ono je izvorno moralo sadržavati božansko ime, jer ga sadrži svaka druga knjiga Hebrejskih spisa? Stoga moramo zaključiti da su prepisivači uklonili Jehovino ime iz Esterove knjige; nešto za što ne tvrdimo.

Zlodjela slabe indukcije i izjednačavanja

Sljedeća točka takozvanih dokaza je kombinacija najmanje dviju zabluda.

• Sami kršćanski grčki spisi izvještavaju da se Isus često pozivao na Božje ime i davao ga drugima.

Prvo imamo zabluda slabih indukcija. Naše je mišljenje da, budući da je Isus koristio Božje ime, tada su ga koristili i kršćanski pisci. Budući da su je koristili, zabilježili bi je prilikom pisanja. Ništa od toga nije dokaz. Kao što smo već ilustrirali, moj je otac znao i koristi se vlastitim imenom, a ja sam ga koristio ponekad, gdje je to bilo prikladno. To ne znači da sam ga, kad sam o njemu razgovarao sa svojom braćom i sestrama, koristio umjesto oca ili oca. Ova linija slabog deduktivnog zaključivanja postaje sve slabija uključivanjem druge zablude, Pogrešnost izjednačenosti ili dvosmislenosti.
Za modernu publiku, govoreći: "Isus je drugima objavio Božje ime" znači da je ljudima rekao kako se Bog zove. Činjenica je da su Židovi svi znali da je Božje ime Jehova, pa bi bilo pogrešno reći da im je Isus ovo, Božje određenje, učinio poznatim. Bilo bi to kao da kažemo da propovijedamo u katoličkoj zajednici da objavimo ime Kristovo. Svi katolici znaju da se zove Isus. Koja bi bila svrha propovijedanja u katoličkom susjedstvu samo da bi se katolicima reklo da se Gospodin zove Isus? Činjenica je kada je Isus otvoreno rekao: "Došao sam u ime Oca svojega", mislio je na drugo značenje riječi, značenje koje bi njegova židovska publika lako razumjela. Zabluda dvosmislenosti ovdje koristi pisac kako bi se usredotočio na pogrešno značenje riječi "ime" kako bi dao svoje stajalište, a ne ono što je Isus izrekao. (Ivan 5:43)
Krštavamo u ime Oca, Sina i svetog duha. Sveti duh nema oznaku, ali ima ime. Slično tome, anđeo je rekao Mariji da će se njezino dijete zvati "Immanuel, što znači ... 'S nama je Bog'." Isusa nikad nisu zvali Immanuel, pa upotreba tog imena nije bila u prirodi oznake poput "Tom" ili "Harry".
Isus je razgovarao s Hebrejima. Postoje dokazi da je Matej svoje evanđelje napisao na hebrejskom. Na hebrejskom, sva imena imaju značenje. Zapravo, riječ "ime" doslovno znači "lik". Dakle, kad je Isus rekao "Dolazim u ime svoga Oca", doslovno je rekao: "Dolazim u liku svoga Oca". Kad je rekao da je ljudima obznanio Božje ime, zapravo je obznanio Božji lik. Budući da je bio savršena slika ovog Oca, mogao je reći da su oni koji su ga vidjeli, vidjeli i Oca, jer razumjeti Kristov karakter ili um, značilo je razumjeti Božji karakter ili um. (Mat. 28:19; 1:23; Ivan 14: 7; 1. Kor. 2:16)
U svjetlu ove činjenice, pogledajmo našu metku iz Dodatka A5 više vremena.

• Sami kršćanski grčki spisi izvještavaju da se Isus često pozivao na Božje ime i davao ga drugima.

Isus je došao otkriti Božje ime ili lik ljudima koji su već znali naziv, YHWH, ali ne i značenje; svakako ne pojačano značenje koje je Isus trebao otkriti. Otkrio je Jehovu kao Oca koji voli, ne samo Oca naciji ili narodu, već Oca svakog pojedinca. To nas je sve na poseban način učinilo braćom. Postali smo i Isusova braća, pridruživši se time univerzalnoj obitelji od koje smo bili otuđeni. (Rim. 5:10) To je koncept koji je bio gotovo stran i hebrejskom i grčkom mentalitetu.
Stoga, ako ćemo primijeniti logiku ove točke, učinimo to bez zablude dvosmislenosti ili dvosmislenosti. Upotrijebimo izraz "ime" onako kako ga je Isus koristio. Čineći to, što bismo očekivali vidjeti? Očekivali bismo da ćemo vidjeti kako kršćanski pisci slikaju Jehovu u liku našeg ljubavnog, brižnog, zaštitničkog oca. I to je upravo ono što vidimo, nekih 260 puta! Čak i više od svih lažnih referenci J koje samo zbunjuju Isusovu poruku.

Zabluda osobne nevjere

Sljedeće nailazimo na Zabluda o osobnoj nepovjerljivosti.  To je slučaj kada osoba koja izvodi razloge zašto nešto mora biti istina, jer izgleda nevjerojatno da to ne bi moglo biti istina.

• Budući da su kršćanska grčka pisma nadahnuti dodatak svetim hebrejskim pismima, iznenadni nestanak Jehovinog imena iz teksta će se činiti nedosljednim.

Može izgledaju nedosljedni ali to su samo ljudske emocije, a ne čvrsti dokazi. Prejudicirani smo da vjerujemo da je prisutnost božanskog imena presudna, pa bi njegova odsutnost bila pogrešna i stoga se mora objasniti kao djelo gadnih sila.

Post Hoc Ergo Propter Hoc

To je latinski za "nakon ovoga, dakle zbog ovoga".

• Božansko ime pojavljuje se u svom skraćenom obliku u kršćanskom grčkom pismu.

Dakle, argument ide ovako. Božansko ime skraćeno je "Jah" i umetnuto je u imena poput "Isus" ("Jehova je spas") i izrazi poput "Aliluja" ("Hvali Jah"). Kršćanski su pisci to znali. Pod nadahnućem su napisali imena poput "Isus" i riječi poput "Aliluja". Stoga su kršćanski pisci također koristili puno božansko ime u svojim spisima.
Ovo je glup argument. Žao mi je ako to zvuči grubo, ali ponekad jednostavno trebate nazvati stvari, stvari. Činjenica je da se riječ "Aliluja" danas često koristi. Čuje se u popularnim pjesmama, u filmovima - čak sam to čuo i u reklami za sapun. Moramo li stoga zaključiti da i ljudi znaju i koriste se Jehovinim imenom? Čak i ako ljudi postanu svjesni da "Aliluja" sadrži božansko ime u skraćenom obliku, hoće li ga stoga početi koristiti u govoru i pisanju?
Očito je da je ova točka usmjerena na pojačavanje Strawmanove zablude da su učenici znali Božje ime. Kao što smo razgovarali, to nije problem i složit ćemo se da su znali njegovo ime, ali to ništa ne mijenja. Ono što ovo čini još smiješnijim je to što, kao što smo upravo pokazali, ova konkretna stvar čak ni ne dokazuje argument slamača.

Žalba na vjerojatnost

Imajte na umu da razgovaramo o stavkama koje su predstavljene kao "uvjerljivi dokazi".

• Rani židovski spisi ukazuju na to da su židovski kršćani u svojim spisima koristili božansko ime.

Činjenica da židovski kršćanski spisi iz stoljeća nakon pisanja Biblije sadrže božansko ime navodi se kao 'vjerojatni uzrok' da se vjeruje da ga je i nadahnuta riječ sadržavala. Vjerojatnost nije isto što i dokaz. Uz to, prikladno se izostavljaju i drugi čimbenici. Jesu li ovi kasniji spisi bili usmjereni na kršćansku zajednicu ili na strane? Naravno, Boga biste njegovim imenom nazivali strancima, kao što bi sin koji razgovara s nepoznatim osobama o svom ocu koristio očevo ime. Međutim, sin koji razgovara sa svojom braćom i sestrama nikada ne bi koristio očevo ime. Jednostavno bi rekao "otac" ili "tata".
Drugi je ključni čimbenik da ovi spisi židovskih kršćana nisu nadahnuti. Autori ovih spisa bili su muškarci. Autor Kršćanskih spisa je Jehova Bog i nadahnuo bi pisce da stave njegovo ime ako je tako odlučio ili da koriste "Otac" ili "Bog" ako je to njegova želja. Ili mi sada kažemo Bogu što je trebao učiniti?
Ako je Jehova danas nadahnuo pisanje nekih 'novih svitaka' i odlučio ne nadahnuti pisca da navede njegovo ime, već ga možda naziva samo Bogom ili Ocem, buduće generacije mogle bi dovesti u pitanje autentičnost novih nadahnutih spisa istu osnovu koju koristimo u Dodatku A5. Napokon, do danas, Stražarska kula časopis je Jehovovo ime upotrijebio više od četvrt milijuna puta. Dakle, obrazloženje bi išlo, nadahnuti je pisac to također morao koristiti. Obrazloženje bi i tada bilo pogrešno kao i sada.

Žalba Vlasti

Ta se zabluda temelji na tvrdnji da nešto mora biti istinito jer to tvrdi neki autoritet.

• Neki biblijski učenjaci priznaju da se čini vjerovatno da se božansko ime pojavilo u citatima hebrejskog pisma koji su pronađeni u kršćanskom grčkom pismu.
• Priznati prevoditelji Biblije upotrijebili su Božje ime u kršćanskom grčkom pismu.

Mnogi biblijski učenjaci priznaju da je Bog Trojstvo i da čovjek ima besmrtnu dušu. Mnogi priznati prevoditelji Biblije uklonili su Božje ime iz Biblije. Ne možemo se pozivati ​​na težinu autoriteta samo kada nam odgovara.

Argumentum ad Populum

Ova zabluda privlači većinu ili narod. Poznat i kao "argument za pojam", drži da nešto mora biti istina jer svi vjeruju u to. Naravno, ako bismo prihvatili ovu liniju rasuđivanja, učili bismo Trojstvo. Ipak, spremni smo ga koristiti kad odgovara našem cilju, kao što to činimo i za konačnih devet metaka.

• Prijevodi Biblije na više od stotinu različitih jezika sadrže božansko ime u kršćanskom grčkom pismu.

Istina je u tome da je ogromna većina prijevoda Biblije uklonila božansko ime. Dakle, ako je argument na kojem želimo temeljiti svoju politiku, onda bismo trebali potpuno ukloniti božansko ime jer ima više ljudi koji se voze tim određenim skupom.

U sažetku

Nakon pregleda "dokaza", smatrate li da su "uvjerljivi"? Smatrate li to uopće dokazima ili je to samo puno pretpostavki i lažnih razmišljanja? Pisci ovog dodatka smatraju da su, nakon što su iznijeli ove činjenice, samo imali razloga reći „bez sumnje, postoji jasna osnova za obnavljanje božanskog imena Jehova u kršćanskim grčkim spisima. " [Kurziv moj] Zatim nastavljaju u vezi s prevoditeljskim timom za NWT, "Oni duboko poštuju božansko ime i zdrav strah od uklanjanja bilo čega što se pojavilo u izvornom tekstu. - Otkrivenje 22:18, 19"
Jao, ne spominje se odgovarajući "zdrav strah" od dodavanja bilo čega što se nije pojavilo u izvornom tekstu. Citiranje Otkrivenja 22:18, 19 pokazuje da su svjesni kazne za dodavanje ili oduzimanje od Božje riječi. Osjećaju se opravdanima čineći ono što su učinili, a konačni arbitar u tome bit će Jehova. Međutim, moramo odlučiti prihvaćamo li njihovo rasuđivanje kao istinu ili tek teoriju ljudi. Imamo alate.
„Ali mi znamo da je Sin Božji došao i dao nam je intelektualnu sposobnost kako bismo stekli znanje istinskog. “(1. Ivanova 5)
Na nama je da iskoristimo taj Božji dar. Ako to ne učinimo, prijeti nam opasnost da nas pokoleba „svaki vjetar poučavanja putem zavaravanja ljudi, lukavstvom u varljivim shemama“.

Meleti Vivlon

Članci Meleti Vivlon.