WT studija: Počastite starce među vama

[Strateška studija za nedelju maja 19, 2014 - w14 3 / 15 str. 20]

Svrha ovog članka odnosi se na prepoznavanje koga bi trebalo brinuti za starije osobe među nama i kako skrb treba provoditi.
Pod podnaslovom "Odgovornost porodice" započinjemo citiranjem jedne od deset zapovesti: "Poštuj oca i majku." (Ex 20:12; Eph. 6: 2) Potom pokazujemo kako je Isus osudio farizeje i pisce zbog nepoštovanja ovog zakona zbog njihove tradicije. (Marko 7: 5, 10-13)
korišćenje 1 Timothy 5: 4,8,16, stavak 7. pokazuje da skrb za starenje ili bolesne roditelje nije sabor, nego djeca.
Do sada je sve u redu. Sveti spisi pokazuju - i mi u potpunosti priznajemo - da je Isus osudio farizeje zbog nečastivanja svojih roditelja stavljajući tradiciju (čovjekov zakon) iznad Božjeg zakona. Njihov izgovor je bio da novac koji je trebao ići na brigu o roditeljima umjesto da ide u hram. Budući da se na kraju trebalo koristiti u Božjoj službi, ovo kršenje božanskog zakona bilo je dopušteno. Drugim riječima, smatrali su da je cilj opravdao sredstva. Isus se snažno nije složio i osudio takav stav koji ne voli. Pročitajmo to sebi kako bismo imali jasan um.

(Označi 7: 10-13) Na primjer, Mojsije je rekao: 'Poštuj oca i majku' i 'Neka smrtno strada onaj koji zlostavlja oca ili majku.' ¹¹ Ali kažete, ako čovjek kaže ocu ili majci: „Šta god ja imam, to bi vam moglo biti od koristi, to je corban (tj. dar posvećen Bogu), "' ¹² više mu ne dopuštate da radi niti jednu stvar za svog oca ili majku. ¹³ Tako čini Božju riječ nevažećom, po svojoj predaji koju ste prenijeli. I radite mnoge stvari poput ove. "

Tako ih je njihova tradicija, dar ili žrtva posvećena Bogu, izuzeli od poslušnosti jednoj od deset zapovijedi.
Pisma također pokazuju, i mi opet priznajemo, da je dječja odgovornost brinuti se za roditelje. Pavao ne dopušta zajednici da to čini ako su djeca vjernici. Ne navodi nikakva prihvatljiva izuzeća od ovog pravila.

„Ali ako bilo koja udovica ima djecu ili unuke, neka prvo nauče vršiti božansku pobožnost u svom domaćinstvu i uzvratiti roditeljima i djedovima što im pripada, jer je to Božje u očima prihvatljivo…⁸ Svakako ako neko ne osigura za one koji su njegovi, a posebno za one koji su članovi njegovog domaćinstva, odrekao se vjere i gore je od osobe bez vjere. ¹⁶ Ako bilo koja žena koja vjeruje ima rodbinu koja je udovica, neka joj pomogne u tome da zajednica ne bude opterećena. Tada može pomoći onima koji su istinski udovice. “(1. Timoteju 5: 4, 8, 16)

Ovo su snažne, nedvosmislene izjave. Briga za roditelje i bake i djedove smatra se „praksom pobožne pobožnosti.“ Ako to ne učinite, to postaje „gore od osobe bez vjere“. Djeca i rodbina pomažu starijim osobama kako „zajednica ne bude opterećena“.
Od stava 13. nadalje smatramo informacije pod podnaslovom "Odgovornost zajednice". Na osnovu prethodnog, u ovom bi trenutku moglo zaključiti da je odgovornost kongregacije ograničena na situacije u kojima nema vjerničkih rođaka. Jao, nije tako. Poput farizeja, mi također imamo svoje tradicije.
Šta je tradicija? Nije li to uobičajeni skup pravila za vođenje zajednice? Ova pravila sprovode vlasti u zajednici. Tako tradicije ili običaji postaju nepisani, ali univerzalno prihvaćeni obrazac ponašanja u bilo kojoj zajednici ljudi. Na primjer, naša zapadna tradicija ili običaj koji je zahtijevao da muškarac nosi odijelo i kravatu, a žena suknju ili haljinu, kada ide u crkvu. Takođe je muškarcu bilo potrebno da bude čisto obrijan. Kao Jehovini svjedoci, slijedili smo ovu tradiciju. Danas poslovni ljudi rijetko nose odijelo i kravatu, a brade su široko prihvaćene. Sa druge strane, gotovo je nemoguće da žena kupi suknju ovih dana jer su hlače moda. Ipak se u našim zajednicama ta tradicija nastavlja provoditi. Dakle, ono što je započelo kao svijet ili tradicija u svijetu usvojeno je i sačuvano kao Jehovinim svjedocima. Mi i dalje postupamo na ovaj način pružajući razlog da se radi na očuvanju jedinstva. Za Jehovinog svjedoka riječ "tradicija" ima negativnu konotaciju zbog Isusove česte osude. Stoga ga ponovo označavamo kao „jedinstvo“.
Mnoge bi sestre voljele ići u terensko ministarstvo u elegantnom odijelu, posebno u hladnim zimskim mjesecima, ali to ne čine jer naša tradicija, koju provode vlasti lokalne zajednice, to neće dopustiti. Ako se pita zašto, odgovor će uvijek biti: „Radi jedinstva.“
Kada je u pitanju briga o starijim osobama, imamo i tradiciju. Naša verzija od corban je ministarstvo sa punim radnim vremenom. Ako djeca ostarelog ili bolesnog roditelja služe u Betelu ili su misionari ili pioniri koji služe daleko, predlažemo da zajednica želi da preuzme zadatak brige o svojim starim roditeljima kako bi ostala u punom radnom vremenu uslugu. To se smatra dobrom i ljubavlju; način služenja Bogu. Ovo puno radno ministarstvo je naša žrtva Bogu, ili corban (dar posvećen Bogu).
Članak objašnjava:

„Neki volonteri dijele zadatke sa drugima u zajednici i brinu o starijim onima na rotaciji. Iako shvataju da im vlastite okolnosti ne dopuštaju da se uključe u ministarstvo sa punim radnim vremenom, rado pomažu djeci da ostanu u njihove izabrane karijere što duže. Kakav odličan duh pokazuju takva braća! ”(Stav 16)

Zvuči lijepo, čak i teokratski. Deca imaju karijeru. Voljeli bismo imati tu karijeru, ali ne možemo. Međutim, najmanje što možemo učiniti je pomoći djeci da ostanu u svojim izabrana karijera popunjavanjem za njih brige o potrebama svojih roditelja ili baka i djedova.
Možemo biti sigurni da tradicija od corban zvučalo je lijepo i teokratski i vjerskim vođama i njihovim sljedbenicima u Isusovo vrijeme. Međutim, Gospod je uzeo veliku iznimku od ove tradicije. Ne dozvoljava da ga njegovi podanici neposlušavaju samo zato što smatraju da djeluju u pravednoj stvari. Kraj ne opravdava sredstva. Isusu nije potreban misionar da ostane u svom poslu ako su roditelji te osobe u kući.
Istina je da društvo ulaže puno vremena i novca u obuku i održavanje misionara ili Bethelita. Sve što bi se moglo izgubiti ako brat ili sestra moraju otići kako bi se brinuli o ostarelim roditeljima. Međutim, po Jehovinom mišljenju, to nema nikakve posljedice. Inspirirao je apostola Pavla da uputi zajednici da decu i unuke „nauče najprije da praktikuju božansku pobožnost u svom domaćinstvu i da uzvrate roditeljima i djedovima ono što im je dužno, jer je to Božje vidljivo.“ (1 Tim. 5: 4)
Analizirajmo to na trenutak. Ovakva praksa pobožne pobožnosti doživljava kao otplatu. Koja se djeca vraćaju roditeljima ili bakama i djedovima? Jednostavno brižna? Jesu li to svi vaši roditelji učinili za vas? Nahranio te, obukao, smjestio? Možda, ako ste imali neljubazne roditelje, ali za većinu nas se usuđujem davanje nije prestalo s materijalima. Roditelji su nam na sve načine bili tu. Dali su nam emocionalnu podršku; pružili su nam bezuslovnu ljubav.
Kao roditelj bliži se smrti, ono što oni žele i trebaju je biti sa svojom djecom. I djeca trebaju uzvratiti ljubav i podršku koju su im roditelji i baka i djed uživali u njihovim najranjivijim godinama. Nijedna zajednica, koliko god voljela svoje članove, ne može to zamijeniti.
Pa ipak, naša organizacija očekuje da će stariji, bolesni ili umirući roditelji žrtvovati ovu većinu ljudskih potreba u svrhu punog rada. U osnovi, mi kažemo da je posao koji misionar čini toliko vrijedan Jehovi da ga doživljava kao mučenje potrebe za pokazivanjem božanske pobožnosti tako što vraća nečije roditelje ili bake i djedove za šta su dužni. Da se u ovom slučaju ne odriče vjere. U osnovi preokrećemo Isusove riječi i kažemo kako „Bog želi žrtvu, a ne milost“. (Mat. 9: 13)
Raspravljao sam o ovoj temi sa Apolonom, a on je izneo opažanje da se Isus nikada nije fokusirao na grupu već na pojedinca. Nikad nije bilo bitno ono što je važno za grupu, već uvijek pojedinac. Isus je govorio o napuštanju 99 kako bi spasio 1 izgubljene ovce. (Mat. 18: 12-14) Čak je i njegova žrtva učinjena ne za kolektiv, već za pojedinca.
Ne postoje spisi koji podržavaju gledište izraženo da je pred Bogom ljubav i prihvatljivo prepustiti roditeljima ili djedovima brigu o zajednici, dok jedna nastavlja s punim radnim vremenom u dalekoj zemlji. Istina, možda će im trebati briga izvan onoga što deca mogu pružiti. Može biti da je potrebna stručna nega. Ipak, ako se ostavi bilo kakva briga kojom bi se mogli baviti „volonteri u kongregaciji“, dok se i dalje održava tradicija da je ministarstvo od presudne važnosti, leti pred očima onoga što Jehova u svojoj riječi jasno kaže da je obaveza djeteta.
Kako su tužni kao pisari i farizeji, po tradiciji smo poništili riječ Božju.

Meleti Vivlon

Članci Meleti Vivlon.